Kormorani: štetočine ili dežurni krivci?

Vijesti

Kormoran, ptica impresivne veličine, dugog vrata, prekrivena crnim perjem s plavo-zelenkastim metalnim odsjajem, spretan je ronilac, koliko i letač. Predator je koji se hrani ribama, a u svom je prirodnom staništu na vrhu hranidbenog lanca. Desetljećima ima reputaciju štetočine i nezasitnog proždrljivca jer sa svojim jedinim neprijateljem, čovjekom, dijeli isti plijen.

Kao i  svake godine na Facebook stranicama sportskih ribolovaca i lovaca kruže tvrdnje kako je kormoran invazivna vrsta ptice, namjerno uvezena iz Azije, koja ugrožava domaću riblju populaciju. Te tvrdnje su zaista raširene u određenim krugovima, kako na domaćem terenu tako i vani pa smo odlučili proučiti pozadinu i razvoj problema.

Kormorani nisu problem broj jedan

Kormoran ili veliki vranac (Phalacrocorax carbo) obitava uz jezera, rijeke, akumulacije, lagune, otvorene površine u močvarama. Hrane se isključivo ribom koju love roneći, najčešće na dubini od jedan do tri metra. Već neko vrijeme prisutnost kormorana na europskom kontinentu predstavlja se kao velika ugroza ribarstva i ribolova. publikaciji “Bitne društvene, kulturne i pravne perspektive sukoba kormoran-ribolov” (2012.) koja je nastala u sklopu projekta INTERCAFE, pokušava se ponuditi više perspektiva ovog problema, uključujući i zaštitu okoliša i interese ribolovaca.

“Ove su ptice vrlo fleksibilne što se tiče staništa za razmnožavanje i hranjenje, a također su vrlo pokretljive — kako lokalno, u smislu izbora mjesta za hranjenje, tako i međunarodno, u odnosu na njihove sezonske migracijske obrasce […] S obzirom na njihovu fleksibilnost u pogledu mjesta traženja hrane i izbora plijena, kormorani često dolaze u sukob s interesima ribarstva, bilo da se radi o rekreacijskom ili komercijalnom ribolovu ili uzgoju ribe. Glavni problem je što mnogi od tih ribarskih interesa zastupaju vjerovanje da ptice jedu toliko ribe da smanjuju njihov ulov — uzrokujući tako njihovu frustraciju i ekonomske poteškoće. U nekim slučajevima kormorani, ako su ulovili veću ribu, ne mogu ju progutati, ali te su ribe oštećene manevriranjem u ptičjem kljunu i imaju smanjenu tržišnu vrijednost te povećan rizik od bolesti”, piše u publikaciji.

Tamo je pojašnjeno i to kako je veoma teško znanstveno dokazati da su kormorani izravno odgovorni za smanjenje ribne populacije, iako ne znači nužno da te štete nema. To stvara dodatne frustracije ribolovcima jer je bez egzaktnih dokaza teže tražiti bilo kakvu vrstu reakcije državnih vlasti.

Biolozi, međutim, nude nekoliko argumenata zbog kojih se komorana ne može proglasiti ekskluzivnim krivcem za smanjenje riblje populacije.

Tibor Mikuška, diplomirani inženjer biologije-ekologije koji radi u Hrvatskom društvu za zaštitu ptica, objasnio je  da štetu ribljem fondu čine čovjekove aktivnosti. Kaže da najveću štetu ribljem fondu nesporno uzrokuje izravno uništavanje vlažnih i vodenih staništa putem izgradnje brana (uključujući i hidrocentrale), regulacijskih radova na “uređenju” vodotokova u svrhu poboljšanja plovidbe i/ili obrane od poplava, isušivanja vlažnih i močvarnih staništa i slično. Uz to, na riblje populacije negativno utječe i onečišćenje nadzemnih voda, “bez obzira je li riječ o akutnom ili kroničnom trovanju riba štetnim kemikalijama ili poremećaju hranidbenih lanaca zbog onečišćenosti voda”.

Treći, vrlo važan, negativan utjecaj, nastavlja Mikuška, nastao je upravo djelovanjem ribolovaca, “a odnosi se na poribljavanje voda stranim vrstama riba, koje ne pripadaju određenom slivu”.

“Te strane, a dijelom i invazivne vrste, potječu sa sjeverno-američkog (patuljasti somić, sunčanica, pastrvski grgeč i sl.), azijskog (babuška, tolstolobik, amur i sl.) i afričkog kontinenta, te su dovele do kompeticije i smanjivanja populacija autohtonih vrsta. U istu kategoriju spada i prenošenje vrsta iz jednog sliva u drugi unutar europskog kontinenta npr. poribljavanje voda jadranskog sliva vrstama crnomorskog sliva (npr. štuka, šaran, smuđ i sl.) koje su dovele do istrebljenja mnogih autohtonih, a dijelom i endemskih vrsta jadranskog sliva”, tvrdi naš sugovornik.

Mikuška naglašava da veliki vranci u otvorenim vodama ne uzrokuju štetu ribljem fondu jer je tu riječ o klasičnom odnosu predator-plijen. Broj predatora definiran je količinom plijena, a ne obratno. To znači da što je količina plijena (ribe) manja, bit će i manji broj predatora (kormorana).

“Stoga, prisustvo velikih vranaca u većem broju na određenom području prvenstveno znači da tamo ima ribe – što je upravo suprotno tvrdnjama ribolovaca koji tvrde da zbog prisustva vranaca na određenom području nema ribe. Drugo, kao svi predatori, vranci će prvo uloviti one jedinke koje su već ‘oštećene’ tj. bolesne ili ozlijeđene, pa samim time i lakše za uloviti, tako da oni imaju ulogu ‘higijeničara’ u ekosustavu. Veliki vranci mogu uzrokovati štete samo u umjetnim sustavima poput uzgajališta riba gdje je njihova količina zbog uzgoja i dodatnog hranjenja znatno veća od prirodnog kapaciteta staništa. Međutim, čak i u takvim sustavima razina štete ovisi o nizu faktora od samog broja vranaca u jedinici vremena, gustoći i veličini plijena, ostalim parametrima poput bolesti riba, kvaliteti vode i slično”, nastavlja.

U Kopačkom ritu, poznatom staništu kormorana u Hrvatskoj, “najveću opasnost za riblji fond predstavlja ilegalni izlov ribe od strane čovjeka, kao i razni drugi utjecaji čovjeka na prirodna staništa, lokalno na samom području Kopačkog rita i susjednim područjima, a i šire duž samih tokova rijeka Dunava i Drave koje se sastaju na području Kopačkog rita”. To nam je potvrdila Javna ustanova Park prirode Kopački rit.

Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja također ističe da ribljem fondu hrvatskih rijeka prijete onečišćenja vode i promjene u vodnom režimu vodotoka, ali da uz sva ta pogoršanja vodenih staništa ribojedne životinje dodatno smanjuju brojnost riba. “Čuvanjem prirodnosti toka i poboljšanjem kvalitete vode moguće je opraviti riblje populacije do razine da će utjecaj velikih vranaca na njih biti zanemariv”.

Tako govore i biolozi izvan Hrvatske. Kada su se 2017. godine bosanski ribolovci žalili na “invaziju velikih kormorana”, tamošnji ihtiolog Pavle Spasojević, također je rekao da misli da bi pravi krivac za narušavanje prehrambenog lanca, bar u određenim dijelovima BiH, mogao biti ljudski faktor. Ipak, ne odbacuje u potpunosti tvrdnju da kormorani mogu pojesti velike količine riba i da to može biti problem za ribolovna udruženja.

Poljski ornitolog Szymon Bzoma prošle je godine dao sličnu izjavu za portal OKO.press koji je također radio provjeru točnosti tvrdnji o kormoranima. Njihov je zaključak da kormorane ne treba “tretirati kao štetočine i neprijatelje”, a da je ono što se trenutno događa s kormoranima rezultat pogrešaka koje se čine u upravljanju vodama i ribljom populacijom. “Naše gospodarenje ribama temelji se na načelu ‘uložimo, ulovimo i ponovno poribimo’. Sve što to ometa smatra se štetočinom. Na isti način vukovi koji ‘jedu jelene’ postaju štetočine“, rekao je Bzoma.

Kormoran nije strana invazivna vrsta

U ribičkim zajednicama poprilično je raširena i prihvaćena informacija da je kormoran namjerno doveden iz Kine. Ribolovci se mahom pozivaju na tvrdnje nekadašnjeg profesora poljoprivrednih znanosti, “ribarskog stručnjaka i istaknutog ribiča”, Krešimira Pažura, koji je u svojim radovima isticao taj podatak (12).

“Prof.dr.sc. Krešimir Pažur s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu vjerojatno se ponajviše bavio tematikom kormorana na područjima bivše Jugoslavije, ali i šire. Kroz svoje radove često je postavljao pitanje oportunosti zaštite jedne ptice koju su u 17. stoljeću u Europu iz Kine uvezli Nizozemci radi lova ribe u Engleskoj i Francuskoj”, piše u članku objavljenom 29. siječnja 2023. godine na portalu Ribolov (arhiviran ovdje).

Jedan od zaključaka tog teksta jest da, budući da ova vrsta kormorana “nije autohtona europska ptica, nego je uvezena iz Kine u 17. stoljeću, nema prirodnog neprijatelja koji bi njezin broj držao u ekološkoj ravnoteži” naša dužnost nije “da je štitimo kao naše autohtone životinjske vrste”.

Mit o azijskom, odnosno, kineskom porijeklu kormorana obrađen je u ornitološkom časopisu Ornis Fennica 2014. godine. Kako je pisao autor Marcus Beike, već se godinama priča da su europskog kormorana Phalacrocorax carbo sinensis uveli Nizozemci iz Kine u 16. stoljeću kako bi lovili ribe i da se zbog toga ova ptica mora klasificirati kao “invazivna strana vrsta”. Iako hipoteza nije utemeljena na znanstvenim dokazima, spominje se i u znanstvenoj literaturi. Međutim, prema Beiku, nema dokaza o unošenju ptica iz Kine. Zapravo, postoji redovito pojavljivanje kormorana u vjerskoj i svjetovnoj literaturi iz srednjeg vijeka koji pokazuju da je ptica barem privremeno bila dobro poznata u dubljim kopnenim regijama njemačkog govornog područja.

Istraživači djela engleskog pisca Williama Shakespearea (1564-1616.), specifičnije oni koji su usmjereni na pojavu ptica u njegovim radovima, pronašli su velikog vranca ondje četiri puta. Prije Shakespeareovog vremena kormoran je, zbog svog pomalo jezivog izgleda, prikazivan kao “simbol prokletstva i proricatelj zla”. Do 16. stoljeća se, kako piše na stranici projekta Shakespeareove ptice, reputacija kormorana promijenila, a vješti podvodni lovac postao je simbol “nezasitne gladi i proždrljivosti”. Tako ga je prikazivao i slavni engleski dramatičar. Istraživači okupljeni oko Shakespeareovih ptica misle da bi Shakespeare možda i mogao biti upoznat s (kratkotrajnim) trendom ribolova pomoću kormorana, ali da on u svojim djelima ne aludira na tu praksu.

Na naše pitanje o porijeklu kormorana, JUPP Kopački rit nam je odgovorio da je kormoran euroazijska vrsta, “tj. velikim dijelom kozmopolitska vrsta, prisutna u Europi i u Hrvatskoj dugi niz godina, najvjerojatnije i prije čovjeka”. Prema njima, nema baš smisla nazivati tu vrstu stranom i/ili invazivnom.

“Tijekom 20. stoljeća kormoran je kao tadašnja lovna divljač skoro istrijebljen u Europi i Hrvatskoj od strane čovjeka, najvjerojatnije zbog ‘sukoba interesa’ s ribolovcima i vlasnicima ribnjaka pa je nakon njegove službene zaštite u Europi i u Hrvatskoj (i bivšoj Jugoslaviji) počela značajno rasti njegova brojnost na tim područjima. Pa se očito zbog toga može dobiti dojam kao da je ta autohtona vrsta ptica od nekud donesena i postala invazivna,” objašnjavaju iz Kopačkog rita.

Mikuška je u nekim ranijim prilikama progovarao o tome kako se širenje mita o alohtonosti velikog vranca, odnosno njegovom navodnom prenošenju s nekog drugog kontinenta u Europu, iskorištava u ribičkim krugovima. Naime, 2017. godine na zahtjev Odsjeka za zaštitu okoliša i zaštitu prirode Koprivničko-križevačke županije, dostavio je svoje mišljenje o rješavanju problematike pojave šteta od ptica na rijekama u zaštićenom području Regionalnog parka Mura-Drava. To se dogodilo nakon što su u rujnu 2017. godine predstavnici lokalnog sportsko-ribolovnog kluba na okruglom stolu izvijestili o problemu kormorana.

Lokalnim je vlastima Mikuška objasnio kako je veliki vranac autohtona vrsta Euroazije i Azije, a da među ribolovcima “postoji dogma da je veliki vranac donesen iz Kine kako bi ljudi s njim lovili ribu”. Međutim, ona nema nikakvu potvrdu u znanosti. Prema njemu, glavni razlog zašto ribolovci ustraju na “dogmi” o alohtonoj vrsti leži u činjenici da “alohtone vrste predstavljaju strane elemente u fauni određenog područja, a mnoge od njih zbog nedostatka prirodnih neprijatelja postanu invazivne i štetne”. “Stoga ribolovci smatraju da će širenjem neistine o velikom vrancu kao alohtonoj vrsti lakše ishoditi mjere za njegovo uništavanje i proganjanje”, pisao je Mikuška.

Dodatno je  napomenuo kako je u Kini poznat ribolov pomoću velikih vranaca te da je veća šansa da se odande u Europu tek prenijelo znanje o tome: “Mladi vranci (poletarci) su se vadili iz gnijezda, držali, othranili i pripitomili u zarobljeništvu. Nakon toga im se na vrat stavljao prsten (koji je onemogućavao ptici da proguta veći plijen) te su puštani da love ribu. Kada bi ptica ulovila ribu, vlasnik ptice ju je uzeo za sebe, a vranca je nagradio manjom ribom koju je mogao progutati. Vranci su također dresirani da tjeraju ribu prema plićaku i vršama (vrsta mreže). Ovakav način ribolova uz korištenje velikih vranaca je bio poznat i na Prespanskom jezeru u Makedoniji. Stoga je vjerojatnije da se iz Kine ‘uvezlo’ znanje o ovakvom tipu ribolova”.

Kormoran danas nije strogo zaštićena vrsta

Kako nam je pojasnio Mikuška, u Hrvatskoj, na temelju vremenskog perioda u kojem se pojavljuju, razlikujemo tri “populacije” velikih vranaca: gnijezdeću (ptice koje u Hrvatskoj gnijezde i othranjuju mlade tijekom sezone gniježđenja), preletnu (ptice koje se u Hrvatskoj nalaze tijekom proljetne i jesenske seobe, ali ne pripadaju gnijezdećoj populaciji), te zimujuću populaciju (ptice koje se u Hrvatskoj nalaze tijekom zime).

“Gnijezdeća populacija se više-manje redovito prebrojava jer postoji samo nekoliko kolonija/lokaliteta gdje veliki vranci gnijezde i ona se iskazuje u parovima. Posljednje procjene, nastale 2021/2022. tijekom tzv. SMART projekta govore da hrvatska gnijezdeća populacija iznosi 1230-1653 (1000-2 500) parova. To je vrlo slično rezultatima prebrojavanja iz prethodnih godina tako da smatramo da je gnijezdeća populacija stabilna te da u Hrvatskoj nema enormnog porasta gnijezdeće populacije koja je prisutna u sjevernim dijelovima Europe. Dapače, hrvatska gnijezdeća populacija je toliko malobrojna da bi veliki vranac trebao imati status strogo zaštićene vrste sukladno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama”, kaže Mišuška.

Zimujuća populacija, nastavlja biolog, redovito se broji tijekom pan-europskog zimskog prebrojavanja ptica močvarica u siječnju. “Ona se iskazuje u jedinkama, te je u periodu od 2018-2022. iznosila od 5 058 do 10 822 jedinki u čitavoj Hrvatskoj, pri čemu je najveći broj zabilježen na našim velikim rijekama i njihovim poplavnim područjima (Dunav, Sava), te akumulacijama”, kaže Mikuška. Važno je i napomenuti da zimujuću populaciju dijelom čine ptice koje gnijezde u Hrvatskoj (domaće gnjezdarice) koje nisu odselile u južnije krajeve duž Mediterana, a dijelom  pretpostavlja se većim  ptice koje dolaze iz sjevernijih krajeva Istočne Europe i Panonske nizine, što je dokazano prstenovanim nalazima i pticama koje su imale GPS odašiljače. “Prema ovim prebrojavanjima i zimujuća populacija je stabilna tj. ne dolazi do značajnog povećanja njihove brojnosti tijekom proteklih godina”, tvrdi Mikuška.

Prema podacima JUPP Kopački rit, ondje je tijekom nedavnog zimskog prebrojavanja ptica zabilježeno 386 jedinki velikih vranaca (na transektu Sakadaš gdje se nalazi i njihova kolonija). “Zabilježeno je relativno malo jedinki najvjerojatnije zbog toga što se led duže vrijeme zadržao na jezeru Veliki Sakadaš i okolnim kanalima pa su kormorani odlazili dalje do vodenih površina koje nisu prekrivene ledom (npr. rijeka) kako bi se nahranili”, ističu iz Kopačkog rita i dodaju da je lani zabilježeno 600 gnijezdećih parova, 2022. godine 760, a 2021. godine 676 parova.

“Iz ovih podataka vidi se da je populacija gnijezdećih parova velikih vranaca stabilna ovisno o kapacitetu staništa koje zauzima, a hoće li biti nekoliko parova više ili manje svake godine opet ovisi o biotičkim i abiotičkim čimbenicima u prirodi”, stoji u odgovoru JUPP-a.

Status i razina zaštite velikog vranca nekoliko su se puta mijenjale. U prvom izdanju Crvene knjige ptica Hrvatske (2003.), publikacije tadašnjeg ministarstva zaštite okoliša koja daje cjeloviti pregled stanja ugroženosti ptičjeg svijeta, veliki vranac bio je uvršten među vrste koje su suočene s visokim rizikom od izumiranja. Kao osnovni razlog ugroženosti navedeno je “uništavanje kolonija i ubijanje velikih vranaca zbog šteta na ribnjacima”. Dodatni uzroci su nestajanje močvarnih područja i onečišćenje voda.

Tamo piše i da je do kraja 1960-ih kormoran bio malobrojna gnjezdarica Hrvatske, sa samo jednom gnijezdećom kolonijom u Kopačkom ritu, a da su se i ondje gnijezdili neredovito. Tijekom 1970-ih brojnost im u čitavoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj raste. Zbog šteta izazvanih na ribnjacima njihove su kolonije oko tih prostora bile uništene, stoji u Crvenoj knjizi ptica iz 2003. godine. Tada je ukupna populacija velikog vranca bila tri tisuće parova. U sljedećoj je Crvenoj knjizi, onoj iz 2013. godine veliki vranac uvršten među “gotovo ugrožene gnjezdarice”.

Veliki vranac zaštićen je Direktivom EU-a, koja se odnosi na očuvanje svih vrsta divljih ptica koje prirodno obitavaju na teritoriju država članica. Prema Direktivi, kormorane je protuzakonito namjerno uznemiravati, hvatati ili ubijati. Države članice mogu odstupiti od tih odredaba iz nekoliko razloga, među kojima su ozbiljne štete usjevima, stoci, šumama, ribnjacima. U Hrvatskoj kormoran nema status strogo zaštićene vrste, ali ga se prema Zakonu o zaštiti prirode ne smije hvatati, ubijati ili uznemiravati. Također su moguće iznimke od ove zabrane.

Odstrel nije jedino rješenje

Domaći ribolovci i uzgajivači riba opetovano se žale na preveliku rasprostranjenost kormorana i nanošenje štete tvrdeći da je kormoran strana invazivna vrsta, a Mikuška upozorava da te netočne tvrdnje šire kako bi postigli dva cilja: “potpuno ukidanje statusa zaštite s velikog vranca te stavljanje velikog vranca na popis stranih i invazivnih vrsta životinja čija je prisutnost u Hrvatskoj nepoželjna, a time bi se mogle uvesti mjere njihova proganjanja i ubijanja”.

Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja nam je potvrdilo da je rješenje za odstrel velikog vranca doneseno samo jednom, i to u 2017. godini, “u svrhu smanjivanja njihove brojnosti na šaranskim ribnjacima”, nakon što su pojedine sekcije Hrvatske gospodarske komore (HGK) ukazale na problem prekobrojnosti velikog vranca na šaranskim ribnjacima i štete koje veliki kormoran uzrokuje ribljem fondu. Time je dopušten izniman jednokratni odstrel 1198 jedinki velikog vranca (10 posto ne-gnijezdeće populacije) na svim šaranskim ribnjacima od početka studenog 2017. do 15. veljače 2018. godine. “Kako je u 2018. godini utvrđen raniji početak gniježđenja velikog vranca na ribnjacima, izdana rješenja ukinuta su te je obustavljen odstrel na svim ribnjacima dana 29. siječnja 2018. godine”, pojasnilo je Ministarstvo.

HGK nije bila zadovoljna tom odlukom i još je jednom obavijestila javnost da kormorani čine štetu na uzgojnim ribnjacima i da zbog kormorana šaranska proizvodnja trpi “milijunske gubitke”.

Prema Mikuški, metoda odstrela je “potpuno neefikasna” jer zahtjeva izuzetno veliki radni napor, odnosno ljudstvo koje će se kretati nasipima ribnjaka kako bi pucalo po velikim vrancima. Uz to, uzrokuje onečišćenje ribnjaka olovnom sačmom te uzrokuje uznemiravanje svih ostalih strogo zaštićenih vrsta ptica na ribnjacima, “pri čemu je broj odstrijeljenih/ubijenih vranaca simboličan”.

Resorno nam ministarstvo objašnjava kako su odstrel ptica i uništavanje jaja strogo kontrolirani postupci koji se primjenjuju nakon pomno istraženih svih ostalih mogućnosti ublažavanja štete, a kvote se određuju na način da opstanak vrste na određenom području ne bude ugrožen. Dodaje da u cijeloj EU veliki vranci uzrokuju gubitke uzgajivačima riba i da postoji niz mjera kojima se ti gubici nastoje smanjiti: “od postavljanja zaštitnih mreža preko manjih uzgojnih bazena na ribnjacima do redukcije brojnosti ptica u skladu s odredbama legislative o zaštiti prirode”. U Hrvatskoj se također slatkovodnim ribnjačarima dodjeljuje državne potpore koje uključuju i ublažavanje šteta od raznih vrsta ptica.

Sukob ribolovaca i kormorana samo je jedan od mnogih sukoba u čijem se rješavanju isprepliću interesi ekologije i ekonomije. Kormoran je veoma sposoban grabežljivac koji se oduvijek hrani ribama, ali on u svom prirodnom staništu ne remeti biološku ravnotežu, odnosno ne smanjuje riblju populaciju. Problem može nastati kad mu je konkurencija čovjek, no ni tada nije u potpunosti jasno koliko se lov kormorana odražava na smanjenje ribe. U svakom slučaju, rješenju problema ne doprinosi širenje netočnih tvrdnji da su kormorani namjerno uvezeni iz Kine.

Izvor: Faktograf.hr